I sada kada se osvrnem i pogledam iza sebe, sve se zapravo vrti oko tebe. Sta god da sam radila, radila sam misleci kako ce to uticati na tebe. U sta god da sam gledala, trazila sam nesto sto lici na tebe. Cak i kada objavljujem pesmu na fejsbuku uvek nadjem stih koji bih nekako povezala sa tobom. Svesno ili nesvesno, uvek te postavljam ispred svega. Zasto radim to? Zbog ljubavi? Ili zbog opsesije? Ili navike? Od ta tri, navika ima najvise smisla, ipak su tri godine i vise nego dovoljne da bi se stekla navika. Ali usled cega i zbog cega nastaje navika? Navika nastaje iz ljubavi i pozude prema necemu, ili ipak navika nastaje iz opsednutosti necime? Da bih znala odgovor na to pitanje morala bih da imam diplomu filozofskog fakulteta, koju nemam. Zato sam htela da upisem psihologiju, ne bih li objasnila sebe na temeljima proverenih teorija i bez nagadjanja. Od bezazlenog dopisivanja i ciste zajebancije doveo si me do preispitivanja sopstvenih stavova, potreba i zelja. Bez sumnje sve ovo predstavlja veoma konstruktivan, neplaniran, i nemilosrdan put koji cini mi se, nazalost jos nije zavrsen. To podrazumeva jos mnogo pitanja bez odgovora i sumnji u vec postojece stavove.

No, da se vratim na pravu temu ovog teksta. Je li ovo ljubav? To je verovatno pitanje koje makar jednom u zivotu sebi postavimo kada uhvatimo sebe kako radimo neke stvari koje nikada pre nismo radili, ili izgovaramo recenice koje bi nam inace zvucale pateticno i jadno.  Iako cini mi se ne radim ni jedno od ta dva, radim nesto sasvim cudno. Bezim od neceg ociglednog. Koliko tesko treba da bude prihvatiti cinjenicu da volis nekoga koga nisi video i vrlo su velike mogucnosti da ga nikad i neces videti? U mom slucaju vrlo tesko, iako sve ovo zvuci kao da sam neka tinejdz devojcica zaljubljena u pop rok zvezdu iz Holivuda sa kovrdzavom kosom i prekrasnim osmehom. Koliko sam se puta suocavala sa tom cinjenicom i uvek mi se kao najbolji izlaz cinio onaj najgori. Okreni ledja, obrisi poruke, obrisi slike i sve sto podseca na njega, fokusiraj se na nesto drugo i trudi se da ne mislis na njega. Ako se desi da ipak pomislis, seti se skembica u ribljem ulju sa sosom od pasulja i graska i idi da povracas, i sve ce biti u redu. Prvi put uspevalo je skoro godinu dana. Drugi put samo 7 meseci. Definitivno plan ne valja. Valjda je vreme da se ozbiljno suocim sa time da volim nekog ko me nije voleo na isti nacin, ko mi je upropastio 18ti rodjendan, i nikada nije brinuo za mene i ono sto ja osecam. Vreme je bilo da se zapitam da li mogu da volim nekog ko se tako ophodi prema meni? Da li je dovoljno da budem sretna samo u polusnu kada mastam? I koji je pravi nacin da se oslobodim?

I mozda jesam zbunjena, i danas ga volim, sutra ne. Ali kako mogu da budem sigurna u tu ljubav kada nikad nisam dobila pravi razlog za istu. Uvek sam dobijala samo negativne odgovore s druge strane, koje ja ocigledno nisam htela da prihvatim. Nisam htela da odustanem od te ljubavi, iako nije izgledala kao da ima perspektivu, ali sam se nekako navikla na svo crnilo oko mene i strpljivo cekala svetlo, koje i dan danas cekam. Ali sve mi se cini da ova crna postaje sve tamnija, i da ovo u stvari nije put kroz tunel, vec ogromna crna rupa u koju padam sve dublje.